ULICA SRĐANA ALEKSIĆA U BEOGRADU

SRĐAN ALEKSIĆ SRĐO 27.01.1993.-27.01.2013. HVALA TI! Pred kraj '92 u mom dragom Trebinju koje prolazi kroz najmučnije razdoblje od kako ja znam za sebe, a i ja zajedno sa njim, kao i mnogi drugi, jedno veče sam dobio udarac nogom u stomak od jednog momka. Trenutno sam osjetio strahovitu bol, niko mi nije pomogao da iz Starog Grada gdje se to desilo odem do bolnice, a ja držeći se za stomak odlazim na činilo mi se tada najdužu šetnju u životu, iako sam i prije a i posle šetao mnogo duže nego ta 2 km do Garnizonske ambulante na samom kraju trebinjske kasarne "Sava Kovačević". Odatle me je na "Hitnu pomoć" svojim crnim "Golfom kecom" odvezao Željko Škrivan. U bolnici su me fitno operisali i doktori su rekli da sam kasnije 10 minuta operisan da najvjerovatnije ne bi preživio, pošto sam imao obilno unutrašnje krvarenje jer mi je zbog zadobijenog udarca pukla slezena. Još se oporavljam od tog užasnog i nemilog događaja kad 23.01.1993. šetajući Trebinjem ugledam svog druga Srđa Aleksića obučenog u kariranu košulju, preko koje je imao teksas jaknu, preko koje je nosio crveni prsluk od poliestera, a na nogama farmerke i crne cipele, gdje ga kao i mene nedavno prije toga neko udara nogama, s tom razlikom da nije u pitanju jedan tip kao kod mene, nego četvorica. Sve se to dešava ispred zgrade (ondašnje kako se tada još zvala) milicije, niko se ne mješa, dosta ljudi samo posmatra sa pijace, ali i kroz prozore same zgrade milicije iza zavjesa. Ja sa još uvjek svježim fizičkim ranama na stomaku, ali i psihičkim na duši i srcu, dolazim do jednoga od njih i kažem mu: "Ne dirajre ga, ostavite ga, to je naš Srđo", na šta je on grubo sa uperenim Kalašnjikovom u mene odbrusio: "Odbij"!!! Za tenutak sam malo ustuknuo, a i oni su prestali sa ne malom serijom udaraca kojom su se obrušili na Srđana, koji uopšte nije pružao nikakav otpor niti je pokušao da bježi. Pošto su ga oborili na zemlju, zadavali su mu strašne udarce po cijelom tjelu, naravno i u glavu. Onda su otišli kao da se ništa nije desilo, a Srđo je ostao da nepomično leži na hladnom kamenom pločniku. I dalje mu niko ne prilazi da mu pomogne, da ga odvede u bolnicu ili bilo šta drugo, kao ni meni one večeri. Konačno je naišao Dejo Pips i zajedno sa njm sam unjeo nepomično tjelo našeg Srđa u milicijski Golf dvojku koji je vozio u tom trenutku jedini normalan milicajac E.B. Srđo nije disao u autu, ali mu je srce još uvjek kucalo. Iznjeli smo ga iz plavog auta sa bjelim slovima i predali na prijemno u bolnicu. To je bio poslednji put da sam vidio moga dragog druga Srđana. Četiri dana je ležao priključen na aparate koji su onda izgašeni! Samo Bog, Srđo i ja znamo kakvo smo drugarstvo imali. Sigurno je sa nekima bio i veći i bolji drug nego sa mnom, ali ni sa kim nije bio onakav kakav je bio sa mnom, jer je Srđan bio poseban, a i svako od nas je poseban na neki svoj način. Bili na bazenu ili u Azzaru, on je uvjek bio jako živahan, a sada je njegovo tijelo bilo nestvarno mirno, obučeno u kariranu košulju, teksas jaknu, crveni prsluk, farmerke 501 i crne cipele sa poprilično izlizanim đonovima od uvjek akcijom ispunjenog života! Srđan Aleksić 27. godina, u jednom trenutku, kao i uvjek pun života, a u sledećem... Srđo druže hvala ti za sve, hvala ti za tvoje nesebično i plemenito ♥