POTPISI STUDENATA PO STAROM PROGRAMU KOJIMA JE POTREBNO PRODUŽENJE STUDIRANJA

Pošto su neki od vas postali baš bezobrazni, ali baaaaaš, iskoristiću ovu priliku da izbacim sve iz sebe, ovako sabajle, i po ovom pitanju ne mislim se više oglašavati. Ako se neko drugi od saboraca želi bakćati tuđim strahovima, frustracijama, pesimizmom, lamentom, široko mu polje, ja stvarno više ne mogu.

Znate li vi koliko nama energije, živaca, zdravlja, slobodnog vremena, cimanja, pa i materijalnih troškova ide na sve ovo? Mi ovo ne radimo prvi put, a priča se ponavlja. I niko od nas nije vam rekao: ajde ti ovo, ajde ti ono, ajmo se malo raspodijeliti, jok, a sve što smo tražili i prošlog puta i sada su dvije stvari: širite vijest o peticiji, vjerujte nam. I nekima je i to mnogo. Koliku je samo žrtvu podnosila gđa Lidija, s kojom nam je, usuđujem se reći, ludačkom energijom pomogla prošli put, a nekima je i to bilo malo, opet su se posipali pepelom, jadikovali, jer samo je njima teško, samo njima gori pod nogama, zaboga. Pa gdje ste, vajni generali, bili prošli put, kad smo vas zvali da nam pomognete, da zajedno s nama obijate pragove brojnih studentskih organizacija, udruženja, Ministarstva prosvete, Vlade RS, Narodne skupštine, poslanika, gdje ste bili kad se pisao tekst peticije, kad se predavao na X adresa, kad su se sređivali potpisi do kasno u noć, kad se sve to moralo uobličiti određenim softverom, prebaciti na papir, štampati, ukoričiti, dopisivati, uzimati reverse, javljati na telefone, zapisivati kontakte, slati poruke, dogovarati termine razgovora, i to kad nekom drugom odgovara? Gdje ste bili, što ste niste priključili? Gdje ste sada, internet ratnici, djelioci pameti, Vange, "strazburaši" i ostali? Nije valjda da smo mi jedini zaludni, da nemamo vlastitih obaveza, da ne moramo učiti, ne moramo raditi, plaćati stanarine, komunalije, da nemamo porodice, djecu, da smo zdravi ko dren, da smo u Beogradu, dok svi vi možete sebi prikačiti neki od gore navedenih "izgovora"? Nekad se zapitam odakle vam onda toliko vrijeme da visite na komentarima, pored tolikih obaveza. Ajd, mi smo zaludni, pa smo zaludni, ali vi, uposleni na toliko frontova... Znate, prošli put je čitavu stvar izgurala šaka ljudi sa dva fakulteta, tačnije sa katedre jednog fakulteta BU i jednog fakulteta Univerziteta u NS uz, naravno, neizmjernu pomoć gđe Lidije. A neće biti da smo mi baš htjeli da sve bude tako. Zvali smo kolege sa više fakulteta, sa više univerziteta, jedva da se neko javio treba li nam pomoć. No, nema veze, mala ekipa, ali odabrana, uz dobru organizaciju, urodilo je plodom. I ovaj put primjenjujemo isti recept. Poučeni pretprošlogodišnjom pričom, nismo htjeli ništa mijenjati. A i čemu, ko da bi scenario bio drugačiji. I da, svi vi što biste lupali u šerpe, latili se kuke i motike, pa vi prvi ne biste došli na protest, ukoliko bi do toga došlo. Jaki samo na riječima, na djelu ništa. Kad vas mrzi da tu i tamo nalijepite link, nazovete kolegu, proglagoljate obavještenje o peticiji, da VJERUJETE, kako onda da očekujem(-o) da biste sutra bili spremni na radikalnije poteze, štrajkove, "stiroporašenje" i sl. Shvatam ja da je naš narod, uopšte uzev, ubijen u pojam, ali imajte bar toliko takta da ne solite pamet nekome ko se o vas ni na koji način nije ogriješio, nije se o vas okoristio. Koliko takvih kojima ste dali nekakav glas/potpis poznajete? Vi nas ne znate, a mi bismo najviše voljeli da do kraja ove "igre" tako i ostane, jer mi nismo u ovo kolo ušli da bismo brali nekakve lovorike, slikali se, bili nekakvi predstavnici nekakvih studenata, koristili priliku da agitujemo za nekakve stranke i sl. Ima takvih dovoljno, i previše. Za ovo plaćeni nismo, to je svima jasno, ovo je čista dobra volja, svakoga od nas. Ponukani željom da privedemo kraju našu agoniju, da ne damo da nam sve ove godine pojedu skakavci, odlučili smo da se borimo - sa štitom ili na njemu. I da ne bi bilo zabune, sve ovo što napisah ne znači da smo mi grupica sujetnika kojima se, eto, ne da ništa prigovoriti. Naprotiv, konstruktivne kritike, konstruktivni komentari će uvijek biti dobrodošli, ali širenje pesimizma, ona ubijajuća malodušnosti, odsustvo pobjedničkog elana, to kod nas nikada neće naići na odobravanje.

A kako je to, sažeto, izgledalo 2014. godine, može se vidjeti iz priloženog (obratiti posebnu pažnju na vrijeme održavanja izbora):

- 15. 01. Predat tekst peticije na 12 adresa, na 20 kucanih strana, sa velikim brojem dokaza i 3700 potpisa

- 31. 01. Sjednica Odbora za visoko obrazovanje

- 16. 03. Vanredni parlamentarni izbori

- 09. 05. Dobili garancije da je stvar okončana u našu korist

- 11. 09. Izglasane su, gotovo jednoglasno, Izmene i dopune Zakona o visokom obrazovanju