INICIJATIVA ZA REVIZIJU TOMOSA KOJI JE 1922. GODINE DODIJELJEN SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI KRALJEVSTVA SHS
Kontaktirajte autora peticijePatrijaršijski i sinodski tomos o oslobađanju mitropolija od jurisdikcije Ekumenskog trona i njihovom pripajanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi i priznanju novonastalog crkvenog jedinstva - prevod i orginalni tekst
2021-10-22 12:37:23Patriotski pokret otpora - „Lovćenske straže 1990"
Patrijaršijski i sinodski tomos o oslobađanju mitropolija od jurisdikcije Ekumenskog trona i njihovom pripajanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi i priznanju novonastalog crkvenog jedinstva
MELETIJE
po milosti Božjoj Arhiepiskop Carigrada, Novog Rima i Vaseljenski Patrijarh
Božija Crkva kako trebuje i vazda uređuje, smatra da je i ovo prikladno valjanom ustrojstvu, dobrom uređenju i kanonskom poretku, da u skladu sa političkim promjenama usklađuje i uređuje granice crkvene administracije, ukoliko to dozvoljavaju sveti crkveni zakoni, kako bi se upravljanje crkvenim poslovima obavljalo besprekorno i na korist Hristovom narodu.
Prema tome, u odnosu na Bogospasenijsku Kraljevinu Srbiju s obzirom na to da je nakon balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine i po svršetku Velikog rata, milošću i blagoslovom Božijim, proširena i uvećana u ujedinjeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, obuhvatila svojom teritorijom eparhije koje su do skora bile pod kanonskom upravom Patrijaršijskog ekumenskog trona i to, na osnovu Ugovora iz Bukurešta od 10. avgusta 1913. godine, mitropolije Skopsku, Raško-prizrensku, Debarsku i Velešku, Pelagonijsku, Prespansku i Ohridsku, dio mitropolije Vodenske, Episkopiju Polijansku, na osnovu Nejskog ugovora od 27. novembra 1919. godine Mitropoliju Strumičku , a na osnovu Sporazuma sa Austrijom potpisanog u Sen-Žermenu en Le od 10. septembra 1919. godine u Bosni i Hercegovini mitropolije Bosansku, Hercegovačku, Zvorničku, Banjalučku i Bihaćku. Kako su u okvire granica ovog ujedinjenog Kraljevstva SHS ušle i Autokefalne Pravoslavne Crkve, Karlovačka i Crnogorska, kao i dvije dalmatinske eparhije, Zadarska i Kotorska, zajedničkom odlukom poglavara ovih crkava, koji su se okupili na Saboru, proglašeno je njihovo upravno jedinstvo sa Crkvom Srbije u jednu autokefalnu crkvu pod imenom „Autokefalna Ujedinjena Pravoslavna Srpska Crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca". Shodno rečenom, naša velika Hristova Crkva, na molbu Crkve i vlade Kraljevstva SHS, imajući u vidu kanoničnost i opravdanost crkvenog ujedinjenja u jednu cjelinu onih crkvenih oblasti koje su već politički ujedinjene, radi kanonskog jedinstva i harmonije u upravi, po kanonu crkvenih Otaca, koji kaže: „da episkopi svakoga naroda treba da priznaju Prvoga među sobom i da ih on predvodi kao poglavar" i radi veće i opšte koristi ujedinjenih oblasti koje imaju od ovog ujedinjenja, jedoglasnom odlukom, koja je donijeta na sjednici Svetoga Sinoda pod predsjedavanjem Naše malenkosti, odlučuje i utvrđuje sledeće:
Blagosilja crkveno oslobođenje od Patrijaršijskog ekumenskog carigradskog trona i pripajanje Autokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj Crkvi gore pomenutih eparhija koje su do skora bile pod njegovom upravom, priznajući i proglašeno jedinstvo autokefalnih crkava Srbije, Crne Gore i Karlovaca, kao i dvaju dalmatinskih eparhija, prihvata od ovih obrazovanu Svetu autokefalnu ujedinjenu pravoslavnu srpsku Crkvu kao sestru u Hristu, koja ima i uživa sva prava autokefalnosti, po institucijama i poretku Svete pravoslavne Crkve.
Za dokaz, stalnu i vječitu potvrdu svega što je ovako kanonski odobreno i utvrđeno, odnosno onih eparhija i djelova našeg Svetoga patrijaršijskog ekumenskog trona, koje su pripale Bogospasenijskoj Kraljevini SHS, odnosno jednoj Ujedinjenoj Autokefalnoj pravoslavnoj srpskoj Crkvi, koja je obrazovana u ovoj Kraljevini, izdajemo sa našim, u Svetome Duhu, visokopreosvećenim mitropolitima, dragoj braći i saradnicima, ovaj naš Patrijaršijski i sinodski Tomos, koji se jednak i nepromijenjen nalazi i u svetom Kodeksu naše Velike Hristove Crkve, sa željom da Bog svake milosti, koji nas je pozvao u svoju vječnu slavu u Isusu Hristu, podari svagda blagoslov i svako plodonosno dobro svim eparhijama, koje su na ovaj način od nas odvojene, kao i svoj svetoj sestri Autokefalnoj ujedinjenoj pravoslavnoj srpskoj Crkvi Kraljevstva SHS. Njegova je slava i sila va vjeke vjekova. Amin.
Ljeta Gospodnjeg 1922. mjeseca februara 19-og, indikta V.
Vaseljenski patrijarh Meletije, odlučuje
Kesarijski Nikolaj
Nikejski Vasilije
Halkedonski Grigorije
Amasijski German
Neokesarejski i Katarijski Polikarp
Rodoski Apostol
Ankare Gervasije
Varnski Nikodim
Haldijski i Kerasundski Lavrentije
Iliupoljski i Tirski Smaragd
Sarandaeklisijski Agatangel
Metrijski i Atirijski Joakim
Orginalni tekst:
_____________________________________________________________
Πατριαρχικός καί Συνοδικός ΤΟΜΟΣ. Περί χειραφετήσεως τῶν εἰς τήν Σερβικήν Ἐκκλησίαν περιελθουσῶν ἱ. Μητροπόλεων τοῦ Οἰκ. Θρόνου καί τῆς ἀναγνωρίσεως τῆς γενομένης Ἐκκλησιαστικῆς ἑνότητος.
+ ΜΕΛΕΤΙΟΣ
ΕΛΕΩι ΘΕΟΥ ΑΡΧΙΕΠΙΣΚΟΠΟΣ ΚΩΝΣΤΑΝΤΙΝΟΥΠΟΛΕΩΣ ΝΕΑΣ ΡΩΜΗΣ ΚΑΙ ΟΙΚΟΥΜΕΝΙΚΟΣ ΠΑΤΡΙΑΡΧΗΣ
Κατά τό χρεών καί πρός οἰκοδομήν ἡ τοῦ Θεοῦ Ἐκκλησία οἰκονομοῦσα πάντα καί διεξάγουσα, τῆς καλῆς οἰκονομίας καί κανονικῆς τάξεως ἴδιον καί τοῦτο οἶδε καί ἐνάριθμον λογίζεται, τό πρός τάς συμβαινούσας πολιτικάς μεταβολάς καί τά τῆς ἐκκλησιαστικῆς διοικήσεως προσαρμόζειν καί διευθετεῖν ὅρια, ἐφ΄ ὅσον τοῦτο ὑπό τῶν ἱερῶν τῆς Ἐκκλησίας νόμων ἐπιτέτραπται, ἵνα ἀπρόσκοπτός μέν καί λυσιτελής ἡ τῶν ἐκκλησιαστικῶν πραγμάτων γίγνηται διακυβέρνησις, μείζων δέ καί τῷ χριστωνύμῳ λαῷ ἡ ὠφέλεια.
Ὅθεν καί περί τοῦ θεοσώστου Βασιλείου τῆς Σερβίας προκειμένου, ἐπειδή τοῦτο μετά τούς γενομένους κατά τά ἔτη 1912 καί 1913 Βαλκανικούς πολέμους καί τόν λήξαντα μέγαν γενικόν πόλεμον ἐδαφικῶς ἐπεκταθέν καί ἐπαυξηθέν καί εἰς ἕν ἠνωμένον βασίλειον τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων ἐλέῳ καί εὐλογίᾳ Θεοῦ μεγαλυνθέν συμπεριέλαβεν ἐν τῇ περιοχῇ αὐτοῦ καί τάς ἐξῆς ὑπό τόν καθ' ἡμᾶς Πατριαρχικόν Οἰκουμενικόν Θρόνον τέως τελούσας κανονικῶς ἐπαρχίας, ἤτοι τάς Μητροπόλεις Σκοπείων, Ρασκοπρεσρένης, Δεβρῶν καί Βελισσοῦ, Πελαγονίας, Πρεσπῶν καί Ἀχριδῶν, μέρος τῆς Μητροπόλεως Βοδενῶν, τήν ἐπισκοπήν Πολυανῆς, δυνάμει τῆς Συνθήκης τοῦ Βουκουρεστίου τῆς 10 Αὐγούστου 1913, τήν Μητρόπολιν Στρωμνίτσης, δυνάμει τῆς Συνθήκης τοῦ Νεγύ τῆς 27ης Νοεμβρίου 1919, καί τάς ἐν Βοσνίᾳ καί Ἐρζεγοβίνῃ Μητροπόλεις Βόσνης, Ἐρσεκίου, Σβορνικίου καί Βανιαλούκας καί Βιχάτσης, δυνάμει τῆς Συνθήκης μετά τῆς Αὐστρίας, τῆς ὑπογραφείσης ἐν Ἁγίῳ Γερμανῷ ἐν Λάϊ τῇ 10ῃ Σεπτεμβρίου 1919, καί ἐπειδή ἐν τοῖς ὁρίοις τοῦ ἑνιαίου τούτου βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων συμπεριελήφθησαν μέν καί αἱ Αὐτοκέφαλοι Ὀρθόδοξοι Ἐκκλησίαι τοῦ Καρλοβιτσίου καί Μαυροβουνίου, καθώς καί αἱ δύο ἐν Δαλματίᾳ Ἐπαρχίαι τῆς Ζάρας καί τοῦ Καττάρου, ἀπό κοινῆς δέ γνώμης τῶν προεστώτων τῶν Ἐκκλησιῶν τούτων ἐν Συνόδῳ συνελθόντων ἐκηρύχθη ἡ διοικητική αὐτῶν ἕνωσις μετά τῆς Ἐκ/σίας τῆς Σερβίας εἰς μίαν Αὐτοκέφαλον Ἐκκλησίαν ὑπό τό ὄνομα "Αὐτοκέφαλος Ἡνωμένη Ὀρθόδοξος Σερβική Ἐκκλησία τοῦ Βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων", διά ταῦτα ἡ καθ' ἡμᾶς Μεγάλη τοῦ Χριστοῦ Ἐκκλησία, ἐπί τῇ αἰτήσει τῆς Ἐκκλησίας καί τῆς Κυβερνήσεως τοῦ Βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων, ὑπ' ὄψει ἔχουσα τό κανονικόν καί εὔλογον τῆς εἰς ἕν ὅλον καί ἐκκλησιαστικῶς ἑνώσεως τῶν πολιτικῶς ἤδη ἑνωθεισῶν ἐκκλησιαστικῶν περιοχῶν, χάριν τε τῆς κανονικῆς ἑνότητος καί ἁρμονίας ἐν τῇ διοικήσει, κατά τόν Κανόνα τῶν Πατέρων τόν λέγοντα "Τούς Ἐπισκόπους ἑκάστου Ἔθνους εἰδέναι χρή τόν ἐν αὐτοῖς Πρῶτον καί τοῦτον ἡγεῖσθαι ὡς κεφαλήν", καί πρός μείζονα καί κοινήν τῶν ἑνουμένων περιφερειῶν διά τῆς ἑνότητος ὠφέλειαν, δι' ὁμοφώνου ἀποφάσεως ληφθείσης ἐν Συνεδρίᾳ τῆς Ἁγίας καί Ἱερᾶς Συνόδου ὑπό τήν προεδρείαν τῆς Μετριότητος ἡμῶν ἀποφαίνεται καί ὁρίζει τά ἀκόλουθα:
Ἐπευλογεῖ τήν ἐκκλησιαστικήν ἀπό τοῦ Πατριαρχικοῦ Οἰκουμενικοῦ Θρόνου Κωνσταντινουπόλεως χειραφέτησιν καί τήν προσάρτησιν εἰς τήν Αὐτοκέφαλον Ἡνωμένην Ὀρθόδοξον Σερβικήν Ἐκκλησίαν τῶν τέως ὑπ' αὐτό τελουσῶν καί ἀνωτέρω μνημονευθεισῶν Ἐπαρχιῶν, ἀναγνωρίζουσα δέ καί τήν ἀνακηρυχθεῖσαν ἕνωσιν τῶν Αὐτοκεφάλων Ἐκκλησιῶν τῆς Σερβίας, τοῦ Μαυροβουνίου καί τοῦ Καρλοβιτσίου καί τῶν δύο Δαλματικῶν Ἐπαρχιῶν, ἀποδέχεται τήν σχηματισθεῖσαν ἐξ αὐτῶν Ἁγίαν Αὐτοκέφαλον Ἡνωμένην Ὀρθόδοξον Σερβικήν Ἐκκλησίαν ὡς ἀδελφήν ἐν Χριστῷ ἐχουσαν καί ἀπολαύουσαν πάντα τά τοῦ αὐτοκεφάλου δικαιώματα, κατά τά θέσμια καί τήν τάξιν τῆς Ἁγίας Ὀρθοδόξου Ἐκκλησίας.
Εἰς ἔνδειξιν δέ καί μόνιμον εἰς τό διηνεκές παράστασιν καί ἀσφάλειαν τῶν οὕτω κανονικῶς ἐγκριθέντων καί ὁρισθέντων περί τῶν εἰς τό θεόσωστον Βασίλειον τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων περιελθουσῶν τέως Ἐπαρχιῶν καί μερῶν τοῦ καθ' ἡμᾶς Ἁγιωτάτου Οἰκουμενικοῦ Θρόνου καί περί τῆς ἐν τῷ Βασιλείῳ τούτῳ σχηματισθείσης μιᾶς Ἡνωμένης Αὐτοκεφάλου Ὀρθοδόξου Σερβικῆς Ἐκκλησίας ἀπολύοντες μετά τῶν περί ἡμᾶς Ἱερωτάτων Μητροπολιτῶν καί ὑπερτίμων τῶν ἐν Ἁγίῳ Πνεύματι ἀγαπητῶν ἡμῶν ἀδελφῶν καί συλλειτουργῶν τόν παρόντα ἡμέτερον Πατριαρχικόν καί Συνοδικόν Τόμον, οὗ ἴσον καί ἀπαράλλακτον κατέστρωται καί ἐν τῷ ἱερῷ Κώδικι τῆς καθ' ἡμᾶς Μεγάλης τοῦ Χριστοῦ Ἐκκλησίας, εὐχόμεθα ὅπως ὁ Θεός πάσης χάριτος ὁ καλέσας ἡμᾶς εἰς τήν αἰώνιον αὐτοῦ δόξαν ἐν Χριστῷ Ἰησοῦ, αὐτός χαρίζηται πάντοτε πᾶσαν εὐλογίαν καί πᾶσαν καρποφορίαν ἀγαθήν ταῖς τε οὕτως ἀφ' ἡμῶν χειραφετηθείσαις Ἐπαρχίαις καί ἁπάσῃ τῇ Ἁγιωτάτῃ ἀδελφῇ Αὐτοκεφάλῳ Ἡνωμένῃ Ὀρθοδόξῳ Σερβικῇ Ἐκκλησίᾳ τοῦ Βασιλείου τῶν Σέρβων, Κροατῶν καί Σλοβένων. Αὐτῷ ἡ δόξα καί τό κράτος εἰς τούς αἰώνας τῶν αἰώνων. Ἀμήν.
Ἐν ἔτει σωτηρίῳ ͵αϠκβʹ, μηνός Φεβρουαρίου ιθ', Ἐπινεμήσεως Ε΄.
Zoran Rašović, UPRAVNI ODBOR - PATRIOTSKI POKRET OTPORA "LOVĆENSKE STRAŽE 1990"
Crkva Srbije ne smije imati vrhovništvo nad pravoslavljem u drugim državama!
2021-10-01 12:14:44Zdravko Gavran: Crkva Srbije ne smije imati vrhovništvo nad pravoslavljem u drugim državama!
„Pravoslavne crkve nisu nacionalne, one su pomjesne i saborne: jedan narod, jedna država, jedan crkveni poglavar. Potvrdu toj činjenici imamo i u čestitci njegove svetosti nadbiskupa carigradskog, novorimskog i ekumenskog, patrijarha Bartolomeja I., koju je poslao Porfiriju, pri čemu ga je nazvao Patrijarhom Srbije, a Srpsku pravoslavnu crkvu – Crkvom Srbije“ – ističe se u tekstu peticije. To pak znači ovo: Ne mogu „Crkva Srbije“ ni „Patrijarh Srbije“ imati vrhovnu vlast nad Pravoslavnom crkvom (metropolijama, nadbiskupijama i biskupijama) u Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje nisu dijelovi Srbije, a niti su više u istoj onoj državi u kojoj su Beograd, Srbija, srpski narod i srpska Crkva imali primat, hegemoniju, monopol ili ’skrbništvo’ nad ostalima.
Upravni odbor Patriotskog pokreta otpora „Lovćenske straže 1990“ pokrenuo je 25. rujna ove godine potpisivanje e-peticije koja za krajnji cilj ima postizanje revizije crkvenog akta kojim je prije 99 godina crnogorsko pravoslavlje podvrgnuto „Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevstva SHS“ te zatim izdvajanje Metropolije (Mitropolije) crnogorsko-primorske iz Srpske pravoslavne crkve odnosno iz vrhovne jurisdikcije srpskog patrijarha i podređivanje izravno carigradskom patrijarhu – vrhovnom poglavaru pravoslavlja, neke vrste „pravoslavnom papi“.
Peticija je pokrenuta u Podgorici, a u ime Upravnog odbora kao autora peticije istaknuto je ime Zorana Rašovića.
Peticiju pravoslavnih Crnogoraca koji žive u Crnoj Gori i onih u dijaspori namjerava se poslati Svetom saboru Ekumenskog (Sveopćeg, Svesvjetskog, „Katoličkog“) patrijarhata (Svetom Sinodu Vaseljenske patrijaršije), i njegovoj svetosti nadbiskupu (arhiepiskopu) carigradskom kao novorimskom i ekumenskom patrijarhu Bartolomeju I. Njome bi se zatražilo da patrijarh i Sveti sabor (Sveti sinod) „izvrše reviziju Tomosa koji je g. 1922. godine dodijeljen Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevstva SHS“. Taj, kao što je poznato: na krajnje problematičan način dobiven “tomos”,koji je Srpska pravoslavna crkva Kraljevstva SHS dobila g. 1922. godine, „još se uvijek definira kao važeći“, što se peticijom želi obeskrijepiti.
Što znače pojmovi „tomos“, „pomjesna Crkva“ i „autokefalnost“?
Mora se najprije objasniti da u pravoslavlju riječ „tomos“ (grč. τόμος [tómos]) znači crkveni akt koji izdaju patrijarh i sabor (sinod) jedne pravoslavne „pomjesne“ Crkve, a kojim se drugoj Crkvi priznaje status autokefalne ili autonomne crkve. Pojam „pomjesna“ odnosi se na zajednicu koja obuhvaća i ujedinjuje više biskupija (eparhija) nekog šireg područja odnosno definiranog teritorija unutar sveopće Pravoslavne crkve. Tomosom carigradskog patrijarha iz g. 1922.(o kojem je već kritički pisano kao primjeru srpskog potkupljivanja) priznato je ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih područja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u autokefalnu Crkvu pod beogradskim metropolitom i srpskim patrijarhom, dakle u ono što se s vremenom u praksi posve poistovjetilo sa „Srpskom pravoslavnom crkvom“. Tomosu iz 1922. prethodio je edikt civilne vlasti Kraljevine iz g. 1920. Najprije je dakle civilni edikt, a zatim crkveni akt dao pravoslavnim biskupijama na području tada uspostavljene „južnoslavenske“ države – a pod vrhovništvo „srpskog [ne „jugoslavenskog“, kako bi bilo logično da ga se nazvalo!] patrijarha“, „autokefalnost“ (grčki: samo + glava, u značenju: samostalnost, samouprava).
Da bi se bolje razumjelo stanje, mora se podsjetiti da biskupije (episkopije), s crkveno-upravnim područjima pod upravom episkopa (eparhijama), koje su stupovi opće Crkve od apostolskih vremena, mogu u pravoslavlju biti organizacijski autonomne, što znači izravno podređene carigradskom ekumenskom (najvišem) patrijarhu, a mogu na određenom području biti i podvrgnute „pomjesnom poglavaru“, tj. nacionalno-državnom crkvenom poglavaru. Neke pravoslavne nadbiskupije/metropolije, kao što znamo, u ogorčenom su prijeporu s autokefalnim Crkvama iz drugih država zato što im one ne žele priznati ili autokefalnost ili punu autonomiju.
U crnogorskoj peticiji tumači se najprije novija povijest pravoslavlja u Crnoj Gori. (Tekst ovog i sljedećih citata na crnogorskom prilagodili smo ovdje hrvatskom jeziku i terminologiji radi boljeg i lakšeg razumijevanja za hrvatske čitatelje):
„Ekumenski patrijarhat priznao je tomosom iz 1922. Srpskoj pravoslavnoj crkvi autokefalnost i status patrijaršije, a i jurisdikciju na cjelokupnom teritoriju tadašnjeg Kraljevstva SHS, uključujući Makedoniju i Crnu Goru. Tom prigodom u kanonskom se pismu Ekumenskog patrijarha Melentija IV. i Svetoga sabora Ekumenskog patrijarhata od 24. veljače 1922. (broj protokola 1036.)priznaje uzdizanje Srpske pravoslavne crkve Kraljevstva SHS na stupanj Patrijarhata, gdje se između ostaloga navodi i sljedeće: ’Posavjetovavši se o tom pitanju podužnosti s našim Svetim saborom, pohvalili smo želju Crkve i države i priznali smo korist koju pravoslavlje može imati od takva uzdignuća, a za način postupanja našli smo da je u suglasnosti više s crkvenom ekonomijom (oportunošću) negoli s preciznošću kanonskoga reda.’“
Dakle, već tada napomenuto je da se odstupilo od kanonskih pravila iz oportunističkih razloga.
Zatim se u peticiji podsjeća i upozorava na vrlo važnu činjenicu iz povijesti pravoslavlja, koju mnogi rado guraju pod tepih, „zaboravljaju“ ili za nju ne znaju:
„Svi tomosi o autokefalnosti koji su dodijeljeni autokefalnim Crkvama (Rusije, Srbije, Rumunjske, Bugarske, Gruzije, Atene, Varšave, Tirane, Prešova i Ukrajine) dodijeljeni su jednostrano od Ekumenskog patrijarhata samo s potpisom carigradskog patrijarha, a datomu nije prethodilo nikakvo dogovaranje ili suradnja na sve pravoslavnoj razini. Što se tiče dodjele autokefalnosti u dogovoru s ostalim pravoslavnim Crkvama, to ne predstavlja tradiciju (predaju), to jest obvezu u pravoslavlju.“
Slobodnije kazano, autokefalne Crkve priznavane su praktički sve – dodjeljivan im je status patrijarhata, a izvorno je trebao i smio biti samo jedan patrijarhat, sve pravoslavni, carigradski – nezakonito. Politika je vršila pritiske na carigradske patrijarhe, a oni se nisu imali snage oduprijeti snažnim pritiscima nacionalnih država. No sve pravoslavni sabor takve odluke nije potvrđivao.
Autokefalna Srpska pravoslavna crkva funkcionira kao da i dalje postoji Jugoslavija
Naravno da je težište peticije na najnovijoj povijesti, koja je nastupila s raspadom države koja je bila pravni sljednik Kraljevstva Jugoslavija, dakle s raspadom SFRJ-a. Autor teksta peticije primjećuje da raspad dotadašnje federacije nije imao za posljedicu novo reguliranje ustroja odnosno statusa (dijelova) Pravoslavne crkve u sada samostalnim državama, iako su i neki Crnogorci i mnogi Makedonci i neki Hrvati nastojali da se izvrše nužne prilagodbe. Iz sljedećeg citata posve je razvidno kako je Srpska pravoslavna crkva i dalje funkcionirala tako kao da i dalje postoji Jugoslavija – tako da je ukupno pravoslavlje u svim novonastalim državama i dalje pod nadležnošću vrhovne vlasti, to jest patrijarha i središnjih crkvenih tijela, u Beogradu:
„I nakon 21.05.2006., kada je Crna Gora stekla nezavisnost, Metropolija crnogorsko-primorska, koja je sastavni dio Pravoslavnog patrijarhata beogradskog, Pravoslavna crkva Srbije funkcionalno djeluje na teritoriju nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore. Sveti sabor Ekumenskog patrijarhata i njegova svetost nadbiskup (arhiepiskop) carigradski, novo rimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I. (Vartolomej I) trebali bi sukladno kanonskom ustrojstvu uvažiti promjenu činjeničnog stanja i primjereno tomu sljedećim navodima izvršiti reviziju tomosa koji je g. 1922. [Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori] dodijelio Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevstva SHS zbog toga što:
- Jugoslavija više ne postoji;
- Evidentan je raskol nastao u Pravoslavnoj crkvi u Makedoniji;
- Crnogorci su na Lučin dan 31. oktobra 1993. na Crnogorskom saboru pod otvorenim nebom, u duhu crnogorske tradicije, obnovili autokefalnu crnogorsku Pravoslavnu crkvu i izabrali za svojega crkvenog poglavara gospodina Antonija Abramovića, tadašnjeg klerika Ruske pravoslavne crkve u Kanadi (Toronto);
- Nakon 21.05.2006. na temelju rezultata referenduma prestala je postojati Državna zajednica Srbija i Crna Gora.
Pravoslavne crkve nisu nacionalne, one su pomjesne i saborne: jedan narod, jedna država, jedan crkveni poglavar. Potvrdu toj činjenici imamo i u čestitci njegove svetosti nadbiskupa carigradskog, novo rimskog i ekumenskog, patrijarha Bartolomeja I., koju je poslao Porfiriju, pri čemu ga je nazvao Patrijarhom Srbije, a Srpsku pravoslavnu crkvu – Crkvom Srbije.“
Samo Moskva i Beograd imaju biskupije (episkopije) izvan svojih državnih teritorija
Nadalje se u peticiji iznosi dragocjena teza o tomu kako regulirati status dijelova Pravoslavne crkve koji su prije stotinu godina podvrgnuti jedinstvu s novoproglašenom Srpskom pravoslavnom crkvom u novoproglašenom Kraljevstvu SHS (Jugoslaviji). Od te teze morali bi poći svi oni koji se nerijetko na neuk i neprimjeren način bave pitanjem preuređivanja statusa pravoslavlja u Hrvatskoj. Evo kako je ta teza formulirana i dokle sežu njezine implikacije:
„Po pravoslavnom kanonu, sve pravoslavne biskupije izvan teritorija matične države potpadaju pod duhovnu i upravnu nadležnost Ekumenskog patrijarhata i Ekumenskog patrijarha.
Od svih pravoslavnih Crkava, samo Pravoslavni patrijarhat beogradski, Pravoslavna crkva u Srbiji, Pravoslavni patrijarhat moskovski i Pravoslavna crkva u Rusiji imaju biskupije izvan svojih državnih teritorija pod njihovom jurisdikcijom, što je u suprotnosti s crkvenim pravom i pravoslavnim kanonima.
Toj samovolji Pravoslavnog patrijarhata beogradskog, Pravoslavne crkve Srbije i Pravoslavnog patrijarhata moskovskog, Pravoslavne crkve u Rusiji koja se provodi s pozicija moći, a ogleda se u nepoštovanju pravoslavnih kanona, svjedočili su žestok otpor i oštre riječi izrečene od Ekumenskog patrijarhata na posljednjem Ekumenskom saboru.“
Nakon tog obrazlaganja, autor peticije prelazi na temeljni zahtjev, a taj se sastoji u tomu da se pitanje pravoslavne Crkve u Crnoj Gori riješi ne na političkoj, nego na unutar crkvenoj razini, što je posve razumljivo i opravdano, zato što – unatoč brojnim suprotnim povijesnim iskustvima – Crkva Kristova ne bi smjela upravno-organizacijski previše potpasti pod utjecaj politika, državnih vlasti i svjetovnih snaga. Državne vlasti, naravno, imaju pravo i obvezu regulirati civilni okvir postojanja i djelovanja vjerskih zajednica u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom i ovisno o nacionalnim interesima, poštujući pravo na slobodu ispovijedanja vjere, ali ne prihvaćajući po automatizmu one upravne oblike koji su nastali u sasvim drugim državno-političkim okolnostima.
Zahtjev bi dakle izrečen u crnogorskoj peticiji bio ovaj:
„Duhovnu i upravnu nadležnost nad Metropolijom crnogorsko-primorskom Pravoslavne crkve Srbije treba imati Ekumenski patrijarhat“
„Slijedom prethodno navedenoga, a imajući u vidu crkveno pravo i pravoslavne kanone nakon 21.05.2006., duhovnu i upravnu nadležnost nad Metropolijom crnogorsko-primorskom Pravoslavne crkve Srbije, po mišljenju Patriotskog pokreta otpora –’Lovćenske straže 1990.’,trebaimati Ekumenski patrijarhat.“
Što se tiče državnog definiranja statusa Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, autor peticije s pravom postavlja sve skupa opet na noge, razlikujući ono što se tiče unutarnjega, od onoga što se tiče međunarodnog prava. Zahtijeva naime da ugovorna strana ne bude ni „Crnogorska pravoslavna crkva“ ni „Pravoslavna crkva Srbije“, nego ekumenski patrijarh carigradski, poglavar pravoslavlja, „pravoslavni papa“. Vrhovništvo se dakle želi predati onoj razini crkvene vlasti koja nije nacionalno, nacionalistički ili etatistički orijentirana, nego ima jednak i nepristran odnos prema svim dijelovima pravoslavlja. U peticiji je to formulirano ovako:
„Patriotski pokret otpora –’Lovćenske straže 1990.’ također smatra da potpisivanje Temeljnog ugovora Vlada Crne Gore treba kada je u pitanju Pravoslavni patrijarhat beogradski, Pravoslavna crkva u Srbiji, to jest Metropolija crnogorsko-primorska Pravoslavne crkve u Srbiji obaviti s ekumenskim patrijarhatom, to jest s njegovom svetošću nadbiskupom carigradskim, novo rimskim i ekumenskim patrijarhom Bartolomejom I. Taj stav logičan je uzme li se u obzir neprijeporna činjenica da, po pravoslavnom kanonu, sve pravoslavne biskupije izvan teritorija matične države potpadaju pod duhovnu i upravnu nadležnost Ekumenskog patrijarhata i ekumenskog patrijarha.“
Takav zahtjev obrazlaže se potrebom otpora samovolji koja dolazi iz Beograda, s pravom se ističe da „sve pravoslavne biskupije izvan teritorija matične države potpadaju pod duhovnu i upravnu nadležnost Ekumenskog patrijarhata i ekumenskog patrijarha“ te se predlaže da predsjednik Crne Gore formira odgovarajuću ekipu stručnjaka kako bi se obavile potrebne konzultacije s ciljem potpisivanja takva ugovora.
Sazrjelo je vrijeme da se odbaci beogradska nadležnost i monopol nad pravoslavljem na području propale Jugoslavije
Na kraju bi se moralo primijetiti ovo: Očito je sazrjelo vrijeme da se, 30 godina nakon raspada SFRJ, odbaci beogradska nadležnost i monopol nad pravoslavljem na području propale Jugoslavije. Srbijanska Crkva nije isto što i Crkva ostalih Srba u drugim državama, još manje Crkva svih pravoslavaca u drugim državama. Zašto bi srpski patrijarh bio patrijarhom i svih pravoslavnih Hrvata, Crnogoraca, Makedonaca, Slovenaca i patrijarhom pravoslavnih pripadnika manjina kao što su ruska, ukrajinska, bugarska, rumunjska, grčka? U samom početku, g. 1920., da se radilo pošteno (sukladno ideji i načelima „autokefalnosti“), ta bi se Crkva bila nazvala jugoslavenskom, a ne srpskom, i njoj bi na čelu stajao jugoslavenski, a ne srpski patrijarh. Poslije bi bilo samo po sebi razumljivo da s raspadom Jugoslavije ne može više postojati ni jedinstvena jugoslavenska Crkva. Pravoslavlje jest ili može biti „autokefalno“, ali ta autokefalnost ne odnosi se ni na koji narod (etnik), nego na teritorij. Vrijeme je da i crkvene i svjetovne vlasti novih država to shvate, da to prihvate i dosljedno primijene – svaka u zoni svoje nadležnosti, ne brkajući kanonsko s civilnim pravom, ni obrnuto.
Zoran Rašović, UPRAVNI ODBOR - PATRIOTSKI POKRET OTPORA "LOVĆENSKE STRAŽE 1990"